Pustiću te

Pustiću te da osvaneš u mojim očima, da streseš nježnost sa mojih trepavica, da dišeš između mojih dojki.

Pustiću te

da povjeruješ da su daljine smiješna besmislica puka izmišljotina, okean najobičnija pljuvačka.

Pustiću te da sve moje gradove svedeš na jedan i da se njegove zidine ruše dok vodimo ljubav, dok koži od okeanske soli podvaljuješ nemoral i podsjećaš šta znači voljeti i ne biti sam.

Pustiću te da mi biraš haljine koje se slažu uz tvoj ego i boju košulje i da mi kažeš ''You look wonderful tonight" dok me ljubiš u rame.

Pustiću te da me promatraš i smiješ se dok u tvojoj majici jedem dinju umazana, smotana, u tvoje ruke umotana i mislim kako je sve to odurni kliše, a ipak želim da te pustim, da pustim da traje.

Pustiću te da me ljubiš dok se svi sveti ne zacrvene.

Pustiću te da mi pričaš o djevojci s kosom boje maka koju si volio kada si bio mlad. Pustiću te da ostaneš i nakon starosti mlad kako bi volio opet onu, mene, s kosom boje klasja. Pustiću te da spavaš duže u zimskim jutrima koja će mirisati na vanilice i breskve jer tako mirišu ljeto, daleke obale, neuredna kosa, slamnati šeširi, vožnje u kabrioletu, mi.

Pustiću te da pomisliš kako sam teška kao olovo, (jer jesam) tvrdoglava kao mazga, (jer jesam) kako sam ja posljednja žena koju želiš, jer sam djevojka od novembra - nestalna, prevrtljiva, nedokučiva, najbestidnija, najsramžljivija.

Čak i tada kada pomisliš da sam najgora pustiću te da me opet poželiš, nasmiješ i odneseš tamo gdje život ne boli i mladost ne prolazi, gdje mirišu vanilice i breskve gdje novembar postaje jun.

Pustiću te, ali tada nemoj ti pustiti ispustiti napustiti mene.