Ravnodušnost

Ti slobodno možeš da lijepiš laž po laž na moje čelo kao prsatoj pjevačici stari svat zelene novčanice, možeš da nevješto kriješ tragove drugih žena, možeš da razvlačiš granice moje tolerancije kao žvakaću gumu, omalovažavaš moje ambicije, spuštaš moje ideale na svoj nivo negdje u debeli minus. Ti slobodno možeš da budeš hladan kao osveta kada te zagrlim, da kažeš kako sam smiješna sa novom frizurom iako sam se, glupava ja, potrudila oko nje. Možeš i da ne slušaš moje bezbrojne dogodovštine, da me tjeraš dođavola pa tražiš da se vratim, da igraš toplo-hladno da neiskusno vagaš, grubo šališ, možeš i da kao klinac bališ za neukusnim djevojkama, šaraš pogledom po njima želeći prazne ljušture savršenih mjera. Možeš da diraš Arhimedove krugove, sebi pripišeš teoriju relativiteta, pokolenjima pričaš kako je jabuka pala na tvoju glavu. Možeš da budeš poltron, nejaki sin, vođa ili hrabri prestolonasljednik. Možeš sve. I ja bih ti poljubila slabosti, sa lunom i zvjezdicom na jednom i krstićem na drugom dlanu tražila pomilovanje za tvoje grijehove, sljuštila ti kožu sa strijama prošlosti pa skrojila novu, radovala ti se kao bremenita žena povratku svog dilbera iz vojske, jer ti možeš, možeš sve... Ali ne možeš, kada postanem prazna kao materica poslije abortusa bez šanse da ikada osjeti porođajne kontrakcije, razorena kao skladne porodice devdesetih, posramljena kao čestit čovjek ratom u Jugoslaviji, nazad iz živog blata moje ravnodušnosti. A postala sam. Dok toneš sve dublje krikom probijaš zvučni zid meni zvučiš kao zvono od krina, dok trzajima izazivaš zemljotrese što obaraju rekorde Rihterove skale, nepomična sam kao spomenik. Uzalud ti trud, sviraču, neka pucaju žice, prokrvare jagodice ne igram (više) kako ti zasviraš. Ti si mogao, mogao si zamalo pa sve.