Ne sjećam se trenutka

Ne sjećam se trenutka kada je tvoj zagrljaj postao moje gubilište umjesto rodilišta, kada smo se odvojili kao tektonske ploče starog i novog kontinenta i postali zasebna tla, razdvojena okeanima, usamljena kao polinezijska ostrva. Ne sjećam se trenutka kada nam se razvodnio dah, kada su tvoje ruke, te ljubljene moje, postale omča koju sama stežem oko vrata dok mi lice ne pozeleni i ne iskolačim oči u nevjerici da gledam tebe - čovjeka kog volim kako postaje čovjek kog se bojim. Ne sjećam se trenutka kada sam prestala da te stvaram mijenjajući ti izvorni oblik prilagođavajući tvoje neravnine mojim ravninama, tražeći udubljenja za tvoje izbočine praveći silu na sramotu savršenu puzlu od nas. Ne sjećam se trenutka kada je ljubav postala ukaljana sumnjom, kada je glasni smijeh upokojio muk, kada je pogled prestao da nam seže do uskih sicilijanskih uličica i kada smo se slomili kao svježi baget u ustima Francuza, raspuhnuli kao sjeme maslačka, rasparčali kao imanje u rukama nesložnih nasljednika. Ne sjećam se trenutka kada su tvoje izdaje poletjele kao strijele ciljajući na moju zbunjenost, nevjericu, odsutnost, zarivajući se u moje kapke, dlanove, dojke. Ne sjećam se šta je poslije bilo. Sjećam se samo da sam voljela i sjećam se da sam preživjela.